Kako je nestanak prirodnih čistača koštao Indiju pola miliona ljudskih života
Ne ostavljaju sve ptice pozitivan utisak na nas kao male, šarmantne i šarene tigrice. Neke, uprkos svojoj izuzetnoj ulozi u prirodi, vekovima nose teret ljudskih predrasuda.
Kada kažemo lešinari, većina nas zamišlja velike, tamne ptice koje kruže iznad pustinjskih predela, čekajući smrt neke nesrećne životinje. Njihova pojava u književnosti, mitologiji i popularnoj kulturi najčešće nagoveštava propast, opasnost ili smrt. Retko ih doživljavamo kao korisna, a još ređe kao plemenita stvorenja.
Ali priroda ne mari mnogo za ljudsku estetiku i simboliku.
Ono što nam izgleda odbojno može biti od presudne važnosti za održavanje života. A upravo lešinari predstavljaju jedan od najdramatičnijih primera te naizgled paradoksalne istine.
Naučna istraživanja pokazuju da je gotovo potpuno nestajanje lešinara u Indiji bilo povezano sa približno pola miliona dodatnih ljudskih smrti tokom samo nekoliko godina.
Nije reč o metafori, niti o preterivanju nekog ekološkog aktiviste. Reč je o rezultatima ozbiljnog ekonomskog i epidemiološkog istraživanja objavljenog 2024. godine u časopisu American Economic Review.
Priča o lešinarima zato nije samo priča o ugroženim pticama. To je priča o tome kako jedan naizgled mali poremećaj u prirodnom sistemu može pokrenuti čitav lanac posledica, sve dok se njegovi efekti ne pojave tamo gde ih najmanje očekujemo — u statistici ljudske smrtnosti.
🧐 Prirodni komunalci: evolucija jedne neobične specijalizacije
Lešinari su među najuspešnijim prirodnim čistačima ekosistema. Njihova osnovna uloga je jednostavna: pronalaze i uklanjaju leševe životinja, često pre nego što proces raspadanja stvori ozbiljnu opasnost za okolinu.
Jato lešinara može tokom nekoliko sati da ukloni veliki deo mekih tkiva uginule krupne životinje. Time se organska materija brzo vraća u prirodni ciklus hranljivih materija, dok se istovremeno smanjuje količina raspadajućeg tkiva dostupnog drugim strvinarima, insektima i mikroorganizmima.
Ova izuzetna efikasnost rezultat je miliona godina evolutivnog prilagođavanja.
Posebno je zanimljiva njihova fiziologija. Kod pojedinih vrsta lešinara izmerena je ili procenjena izuzetno visoka kiselost želudačne sredine, sa pH vrednostima približno oko 1–1,5, mada one variraju u zavisnosti od vrste, prisustva hrane i uslova merenja.
Takva sredina predstavlja snažnu hemijsku barijeru za brojne mikroorganizme. Međutim, lešinari ne poseduju nekakav univerzalni sterilizator: nisu svi patogeni podjednako osetljivi na kiselinu, a pojedini mikroorganizmi mogu preživeti prolazak kroz njihov digestivni sistem.
Još je zanimljivija njihova biološka adaptacija na stalnu izloženost mikroorganizmima koji bi kod mnogih drugih životinja izazvali ozbiljne bolesti. Genomska i mikrobiološka istraživanja ukazuju na specifičnosti njihovog imunskog sistema, želudačne sekrecije i crevnog mikrobioma. To je složena kombinacija hemijske zaštite, imunološkog odgovora i evolutivno oblikovane zajednice mikroorganizama.
Drugim rečima, lešinari nisu samo životinje koje mogu da pojedu ono što druge vrste izbegavaju. Oni su tokom evolucije postali visoko specijalizovani biološki sistemi za iskorišćavanje jednog od najopasnijih izvora hrane.
I tu se pojavljuje njihova druga, možda još važnija uloga.
Uklanjajući leševe, lešinari ograničavaju mogućnosti za razmnožavanje i širenje određenih patogena, ali i dostupnost hrane populacijama drugih strvinara. Na taj način utiču ne samo na kruženje materije nego i na čitavu mrežu ekoloških odnosa.
U prirodi njihov posao nije uklanjanje smrti, već sprečavanje da smrt jedne životinje postane izvor novih opasnosti za mnoge druge.
💊 Indijska katastrofa: Kako je jedan lek gotovo uništio 50 miliona ptica
Tokom devedesetih godina prošlog veka na Indijskom potkontinentu dogodila se jedna od najdramatičnijih ekoloških katastrofa savremenog doba.
Populacije nekoliko vrsta lešinara, koje su se nekada brojale desetinama miliona jedinki, počele su da se urušavaju neverovatnom brzinom. Procene govore da je na području Indije nekada živelo oko 50 miliona ovih ptica, dok su kod pojedinih vrsta padovi brojnosti premašili 95%, a zatim i 99%.
U početku nije bilo jasno šta se događa. Lešinari nisu masovno lovljeni, njihova staništa nisu preko noći nestala, niti je uočena neka nova bolest koja bi jednostavno objasnila katastrofu.
Uzrok se, međutim, nalazio na sasvim neočekivanom mestu — u veterinarskoj medicini.
Diklofenak, nesteroidni antiinflamatorni lek koji se koristio za ublažavanje bolova i zapaljenskih procesa kod domaćih životinja, pokazao se izuzetno toksičnim za određene vrste lešinara.
Kada bi lešinar pojeo tkivo uginule krave ili druge životinje prethodno lečene diklofenakom, ostaci leka mogli su izazvati teško oštećenje bubrega, nagomilavanje mokraćne kiseline, visceralni giht i smrt.
Ono što je kod velikih domaćih životinja predstavljalo uobičajen veterinarski tretman, za ove ptice moglo je biti smrtonosno.
Posebno je uznemirujuće što za izazivanje katastrofe nije bilo potrebno da većina leševa bude kontaminirana.
Demografski modeli objavljeni 2004. godine pokazali su da je učestalost leševa sa smrtonosnim koncentracijama diklofenaka od svega 0,13 do 0,75%, u zavisnosti od pretpostavki modela, mogla biti dovoljna da objasni zabeleženi pad populacija.
To otkriva nešto važno o biologiji lešinara. Oni su dugovečne ptice koje se relativno sporo razmnožavaju. Čak i naizgled mali porast smrtnosti odraslih jedinki može dugoročno imati katastrofalne demografske posledice.
Evolucija ih je odlično pripremila za mikrobiološke opasnosti raspadajućeg mesa, ali ne i za jednu novu sintetičku supstancu koju je čovek neočekivano uneo u njihov lanac ishrane.
I tako je veterinarski lek, namenjen poboljšanju zdravlja domaćih životinja, pokrenuo proces koji će imati zastrašujuće posledice po zdravlje ljudi.
⚰️ Pola miliona ljudskih smrti: Cena narušene ekološke ravnoteže
Nestankom lešinara nije nestala i organska materija koju su oni svakodnevno uklanjali.
Naprotiv, milioni uginulih domaćih životinja nastavili su da predstavljaju prirodan, ali sada mnogo teže kontrolisan izvor raspadajućeg tkiva. Na mestima gde su ranije velika jata lešinara brzo uklanjala leševe, pojavile su se drugačije zajednice strvinara.
Posebno značajnu ulogu dobili su psi lutalice.
Za razliku od lešinara, čija ishrana uglavnom ne podrazumeva čest neposredan kontakt sa ljudima, psi žive u blizini naselja i mogu biti prenosioci besnila. Veća dostupnost hrane pogoduje održavanju njihovih populacija, dok povećana brojnost pasa može povećati broj ugriza i mogućnosti za prenošenje zaraznih bolesti.
Istovremeno, sporije uklanjanje životinjskih ostataka povećava rizik od mikrobiološkog zagađenja zemljišta i površinskih voda.
Drugim rečima, uklanjanjem jednog učesnika iz ekološkog sistema promenjeni su uslovi za čitav niz drugih organizama, uključujući one koji imaju neposredan uticaj na ljudsko zdravlje.
Kolike su zapravo bile posledice?
Na to pitanje pokušali su da odgovore ekonomisti Ejal Frank (Eyal Frank) i Anant Sudaršan (Anant Sudarshan) u studiji The Social Costs of Keystone Species Collapse: Evidence from the Decline of Vultures in India, objavljenoj 2024. godine u časopisu American Economic Review.
Autori su uporedili promene ljudske smrtnosti u indijskim distriktima u kojima su lešinari istorijski bili rasprostranjeni sa promenama u područjima koja su ranije imala znatno manje ovih ptica.
Rezultat je bio zapanjujući.
Nakon kolapsa populacija lešinara, stopa ljudske smrtnosti u posebno pogođenim oblastima porasla je za više od 4% u odnosu na odgovarajuće poređenje.
Na osnovu statističke analize autori su procenili da je njihov nestanak bio povezan sa približno 100.000 dodatnih ljudskih smrti godišnje, odnosno oko pola miliona tokom petogodišnjeg perioda od 2000. do 2005. godine.
Važno je razumeti prirodu ovog rezultata. To nije broj pojedinačno identifikovanih ljudi za koje je medicinski dokazano da su umrli zbog nestanka lešinara, već ekonometrijska procena dodatne smrtnosti pripisive ekološkom poremećaju. Mehanizmi povezani sa kontaminacijom vode, promenama brojnosti pasa i povećanom izloženošću patogenima predstavljaju snažna i istraživanjem podržana objašnjenja, ali ne i pojedinačno utvrđene uzroke svake smrti.
Ipak, zaključak ostaje izuzetno ozbiljan.
Istraživači su procenili da godišnja društvena šteta povezana sa povećanom smrtnošću iznosi približno 69,4 milijarde američkih dolara. Taj iznos ne predstavlja direktan trošak komunalnih službi ili lečenja, već ekonomsku procenu vrednosti izgubljenih ljudskih života.
Kada te brojeve posmatramo zajedno, postaje jasno koliko je pogrešna predstava da ekološka funkcija neke vrste ima značaj samo za prirodu, dok je za čoveka od sporedne važnosti.
Decenijama su lešinari obavljali ogroman posao uklanjanja biološkog otpada, bez infrastrukture, energije, organizovanog transporta ili ljudskog nadzora. Tek kada su nestali, postala je vidljiva veličina te usluge.
Indija je 2006. godine zabranila veterinarsku upotrebu diklofenaka, ali oporavak populacija pokazao se sporim. Ilegalna upotreba i druga veterinarska sredstva toksična za lešinare nastavili su da predstavljaju problem. Kasnije su zabranjeni i određeni dodatni lekovi, dok su bezbednije alternative, poput meloksikama, dobile važnu ulogu u njihovoj zaštiti.
Pokazalo se da je jednu kariku ekološkog sistema moguće razoriti za nekoliko godina, dok njena obnova zahteva decenije.
🐘 Afrika: Kada lešinari postanu žrtve krivolova
Dok je u Indiji ekološku katastrofu pokrenula farmakologija, u Africi se lešinari suočavaju sa drugačijim, ali podjednako ozbiljnim opasnostima.
Populacije pojedinih afričkih vrsta opale su tokom poslednjih decenija za više od 90%, a u nekim slučajevima procenjeni padovi dostižu približno 97%.
Jedan od glavnih uzroka predstavlja trovanje.
Ponekad farmeri ostavljaju otrovane životinjske ostatke pokušavajući da unište predatore koji napadaju njihovu stoku. Međutim, otrov ne razlikuje predatora od strvinara: lešinari koji se hrane istim lešom stradaju u velikom broju.
Još mračniju dimenziju ovog problema predstavlja namerno trovanje povezano sa krivolovom.
Velika jata lešinara koja kruže nad leševima slonova ili drugih krupnih životinja mogu iz velike udaljenosti da otkriju mesto na kome je životinja ubijena. Za čuvare prirode njihovo prisustvo može biti signal za uzbunu, ali za krivolovce predstavlja opasnost od otkrivanja.
Zbog toga pojedini krivolovci namerno truju leševe, nastojeći da unište ptice koje bi mogle privući pažnju patrola.
Tako lešinari postaju žrtve upravo zbog svoje sposobnosti da brzo pronađu mrtvu životinju.
Pregled slučajeva iz 26 afričkih država, koji je obuhvatio 7.819 zabeleženih smrti lešinara, pokazao je da se oko 61% tih smrti povezivalo sa trovanjem, a oko 29% sa trgovinom pticama i njihovim delovima za potrebe tradicionalne medicine i ritualnih praksi.
Ti procenti odnose se na dokumentovane slučajeve, ne na ukupnu smrtnost svih afričkih lešinara. Ipak, oni jasno pokazuju prirodu pritiska kojem su izloženi.
Posledice njihovog nestajanja ne završavaju se samo gubitkom biodiverziteta. Usporeno uklanjanje strvina može promeniti zajednice drugih strvinara, dostupnost hrane oportunističkim vrstama i dinamiku mikroorganizama u okolini.
Međutim, za razliku od Indije, gde raspolažemo konkretnom procenom uticaja na ljudsku smrtnost, za afrički kontinent nemamo jednako pouzdanu procenu ukupnog broja ljudskih žrtava uzrokovanih nestankom lešinara.
To je važna razlika. Ekološki mehanizmi su dovoljno ozbiljni da zahtevaju zaštitu, ali ih ne treba predstavljati kao već izmerenu epidemijsku katastrofu istih razmera.
🔫 Severna Amerika: Smrtonosno nasleđe olovne municije
Ni razvijena društva sa snažnim institucijama zaštite prirode nisu pošteđena ovog problema.
U Severnoj Americi jedna od ozbiljnih opasnosti za ptice koje se hrane strvinama jeste olovo iz lovačke municije.
Prilikom pogotka, olovni projektil može se rasprsnuti na veliki broj sitnih fragmenata koji ostaju u tkivu životinje. Kada se ptice hrane ostacima takvog plena ili životinjskim leševima, mogu uneti olovo koje zatim izaziva akutna ili hronična trovanja.
Kod ptica grabljivica to može dovesti do neuroloških poremećaja, oštećenja organa, slabljenja koordinacije, smanjene sposobnosti letenja i uginuća.
Posebno su ugroženi kalifornijski kondori, među najvećim letećim pticama Severne Amerike i izrazito specijalizovanim strvinarima.
Međutim, problem nije ograničen samo na njih.
Velika studija objavljena 2022. godine u časopisu Science obuhvatila je 1.210 beloglavih i surih orlova iz 38 američkih saveznih država. Iako orlovi nisu lešinari u užem zoološkom smislu, obe vrste mogu da se hrane strvinama i zbog toga budu izložene istoj opasnosti.
Istraživači su pronašli dokaze hroničnog izlaganja olovu kod približno 46–47% ispitanih ptica. Demografski modeli ukazali su da takva izloženost smanjuje godišnju stopu rasta populacije beloglavog orla za približno 3,8%, a surog orla za oko 0,8%.
Ovi podaci ne znače da je polovina populacije bila neposredno pred uginućem, već da je izloženost olovu veoma rasprostranjena i da ima merljive dugoročne posledice.
Američki slučaj zato osvetljava još jedan paradoks savremene civilizacije: čak i tamo gde se ulažu velika sredstva u očuvanje ugroženih vrsta, svakodnevne ljudske aktivnosti mogu nastaviti da ugrožavaju njihov opstanak.
🇷🇸 Srbija: Beloglavi sup i jedan uspeh koji ne smemo da izgubimo
Za razliku od prethodnih primera, priča o lešinarima u Srbiji pruža nam i razlog za optimizam.
Naša najpoznatija ptica iz ove grupe jeste beloglavi sup (Gyps fulvus), veličanstvena ptica čiji raspon krila može premašiti dva i po metra.
Nekada je nastanjivao znatno veći deo Balkanskog poluostrva, ali je tokom 20. veka njegova brojnost drastično opala. Uzroci su bili različiti: smanjenje tradicionalnog stočarstva, nestanak dostupnih izvora hrane, trovanje, proganjanje i uznemiravanje gnezdećih kolonija.
Na području Uvca situacija je početkom devedesetih godina bila gotovo beznadežna. Prema podacima iz planskih dokumenata rezervata, 1992. godine evidentirano je svega šest gnezdećih parova.
A onda je započeo dugotrajan proces oporavka.
Organizovana zaštita staništa, sprečavanje trovanja, očuvanje gnezda i uspostavljanje hranilišta omogućili su da se populacija postepeno obnovi.
Prema podacima Fondacije za zaštitu ptica grabljivica objavljenim 2026. godine, u osam kolonija zapadne Srbije gnezdi se oko 160 parova beloglavih supova. Na području Uvca i Mileševke broj ptica koje koriste ove kolonije i okolna staništa procenjivan je na približno 600 jedinki.
To su različiti pokazatelji — broj reproduktivnih parova i ukupan broj prisutnih ptica — ali oba svedoče o značajnom oporavku.
Beloglavi sup je danas jedna od naših najprepoznatljivijih zaštićenih ptica. Njegovo prisustvo iznad meandara Uvca nije samo turistička atrakcija nego i rezultat višedecenijskog rada ljudi koji su razumeli njegov ekološki značaj.
Ipak, uspeh ne znači da je opasnost zauvek prošla.
Beloglavi supovi sporo dostižu polnu zrelost, a par najčešće polaže samo jedno jaje godišnje. Njihove populacije zato su posebno osetljive na povećanu smrtnost odraslih ptica. Uz to, supovi prelaze velike udaljenosti, pa zaštita u jednoj zemlji nije dovoljna ako se u drugim delovima njihovog areala suočavaju sa trovanjem i drugim opasnostima.
Sudbina naših supova pokazuje da čovek nije samo uzrok ekoloških poremećaja. On može biti i njihov korektiv.
U Indiji smo videli koliko je malo potrebno da se uruši jedna ekološka funkcija. Na Uvcu vidimo koliko znanja, upornosti i vremena treba da se ona obnovi.
🌍 Nevidljiva ekonomija prirode: Koliko vredi jedna vrsta?
Priča o lešinarima otvara pitanje koje prevazilazi biologiju i zaštitu ptica.
Kako uopšte određujemo vrednost neke vrste?
U ljudskoj ekonomiji vrednost je najčešće povezana sa proizvodnjom, razmenom i cenom. Ono što se kupuje i prodaje lako dobija monetarni izraz. Ali prirodni sistemi funkcionišu mnogo duže od ljudskih tržišta, a većina njihovih usluga ne pojavljuje se ni na jednom računu.
Šume vezuju ugljenik, mikroorganizmi razgrađuju organsku materiju, insekti oprašuju biljke, a lešinari uklanjaju životinjske ostatke.
Sve te funkcije imaju ogromnu biološku vrednost, ali njihova ekonomska cena često postaje očigledna tek kada prestanu da postoje.
Upravo se to dogodilo u Indiji.
Dok su lešinari obavljali svoju ulogu, niko nije morao da izračunava koliko košta njihovo prisustvo. Nisu zahtevali plate, gorivo ili izgradnju postrojenja za preradu otpada. Njihova populacija održavala se unutar ekoloških odnosa oblikovanih tokom miliona godina.
Kada je ta populacija gotovo nestala, pokazalo se da njena funkcija nije lako zamenljiva.
To ne znači da savremena tehnologija ne može razviti efikasne sisteme uklanjanja životinjskog otpada. Može, i već ih koristi. Ali takvi sistemi zahtevaju infrastrukturu, energiju, organizaciju, nadzor i kontinuirana finansijska sredstva, a često ne mogu jednostavno pokriti ogromne i teško dostupne teritorije na kojima prirodni strvinari svakodnevno deluju.
Problem je, dakle, dublji od prostog poređenja troškova.
Savremena ekonomija uglavnom uspešno meri vrednost onoga što proizvodi, ali znatno teže prepoznaje vrednost prirodnih odnosa čije postojanje uzima zdravo za gotovo.
Ekolozi za vrste čiji gubitak može izazvati nesrazmerno velike posledice koriste izraz ključne vrste (keystone species). Njihov značaj nije nužno proporcionalan brojnosti, veličini ili privlačnosti. Naprotiv, prava vrednost može biti skrivena u mreži odnosa koje održavaju.
I upravo tu nastaje jedna od najvažnijih pouka ove priče.
Vrsta nije samo skup jedinki koje zauzimaju određeni prostor. Ona je i skup funkcija koje obavljaju u složenom sistemu međuzavisnosti.
Kada nestane vrsta, ne nestaje samo jedan oblik života. Menjaju se odnosi između svih ostalih učesnika tog sistema.
Takvi poremećaji ne moraju uvek dovesti do katastrofe. Priroda poseduje određenu otpornost, a različite vrste ponekad mogu delimično preuzeti funkcije drugih. Ali indijski slučaj pokazuje da postoje granice te zamenljivosti i da se posledice njihovog prekoračenja mogu preneti daleko izvan samog ekosistema.
🛡️ Zaključak: Ptice smrti, čuvari života
Lešinari verovatno nikada neće steći popularnost šarenih papagaja, raspevanih slavuja ili veličanstvenih orlova. Njihova ishrana i izgled teško se uklapaju u ljudsku predstavu o lepoti prirode.
Ali lepota nije kriterijum biološke korisnosti, kao što ni ljudske simpatije nisu mera ekološkog značaja.
Milionima godina ove ptice učestvuju u velikom prirodnom ciklusu razgradnje i obnove. Njihova uloga razvijala se mnogo pre nastanka gradova, medicine, industrije ili ekonomije kao ljudske nauke.
A onda je jedna relativno jednostavna tehnološka intervencija — masovna upotreba određenog veterinarskog leka — uspela da za nekoliko godina gotovo uništi populacije koje su evolucijom oblikovane tokom ogromnih vremenskih razdoblja.
Još je poučnije ono što je usledilo.
Pokazalo se da čovek, uprkos svom tehnološkom razvoju, nije dovoljno dobro razumeo posledice uklanjanja jedne vrste iz složenog prirodnog sistema. Izgubljena ekološka funkcija počela je da se odražava na zdravlje i živote ljudi, a njena ekonomska vrednost postala je očigledna tek nakon što je gotovo nestala.
To je možda i najveći paradoks ove priče: civilizacija koja je sposobna da proizvodi izuzetno složene lekove nije predvidela da jedna njihova primena može ugroziti prirodni mehanizam koji štiti ljudsko zdravlje.
Priča o lešinarima zato nije poziv na odustajanje od tehnologije. Naprotiv, ona je poziv na njeno odgovornije korišćenje, zasnovano na dubljem razumevanju bioloških sistema u koje intervenišemo.
Indija nam je pokazala cenu neznanja. Afrika pokazuje koliko destruktivni mogu biti kratkoročni ljudski interesi. Amerika nas podseća da čak i tehnološki razvijena društva mogu dugo zanemarivati posledice sopstvenih postupaka.
Srbija je pozitivan primer zahvaljujući uspešnoj akciji na očuvanju beloglavog supa. Ova priča pruža dokaz da se znanjem i istrajnošću neke greške mogu ispraviti, a proces izumiranja preokrenuti.
Možda je zato vreme da promenimo način na koji posmatramo ove neobične ptice.
Kada sledeći put ugledamo siluetu lešinara kako kruži visoko iznad planinskog predela, ne moramo u njoj videti nagoveštaj smrti.
Možemo videti nešto sasvim suprotno: jednu od karika velikog prirodnog sistema koji omogućava da život, uprkos neprekidnom umiranju njegovih pojedinačnih oblika, nastavi da postoji.
Lešinari nisu samo ptice koje žive od smrti. Oni su ptice koje svojim suočavanjem sa posledicama smrti omogućavaju da život neometano nastavi dalje.
📚 Naučni izvori i literatura
- Frank, E. & Sudarshan, A. (2024). The Social Costs of Keystone Species Collapse: Evidence from the Decline of Vultures in India. American Economic Review, 114(10), 3007–3040. https://doi.org/10.1257/aer.20230016
- Green, R. E. et al. (2004). Diclofenac poisoning as a cause of vulture population declines across the Indian subcontinent. Journal of Applied Ecology. https://doi.org/10.1111/j.0021-8901.2004.00954.x
- Vulture Genomes Reveal Molecular Adaptations Underlying Obligate Scavenging and Low Levels of Genetic Diversity. (2021). Molecular Biology and Evolution. https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC8382910/
- Protective role of the vulture facial skin and gut microbiomes aid adaptation to scavenging. (2018). https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC6182802/
- Ogada, D. et al. (2016). Another Continental Vulture Crisis: Africa’s Vultures Collapsing toward Extinction. Conservation Letters.
- Slabe, V. A. et al. (2022). Demographic implications of lead poisoning for eagles across North America. Science, 375, 779–782. https://doi.org/10.1126/science.abj3068
- Fondacija za zaštitu ptica grabljivica. Podaci o kolonijama beloglavog supa u Srbiji (2026). https://vulture.org.rs/
- Specijalni rezervat prirode Uvac. Plan upravljanja 2023–2032. https://www.uvac.org.rs/


Оставите одговор